Izgužvani fragmenti svetosavskog bala

…Godina je ’93. ili je ’94. Ko više zna. Možda je neko pribilježio. Valjda Savindan. Sportska dvorana. Danas je zovu Borovik. Možda i hiljadu ljudi okupilo se na priredbi pompezno nazvanoj Svetosavski bal. Valjda je tako. Te scene mi u mislima izgledaju poput lošeg izgužvanog video snimka. Sjećanja uvijek trepere, prosto zrače poput TV ekrana. Likovi su u magli, samo se ponekad izoštre.
…Direktoru pobratimi iz Tivta uručuju ulje na platnu. Na njemu naslikan Sveti Sava. Direktor je zanijemio, možda od uzbuđenja, možda i od alkohola. Slika sve govori. Visoko iznad glave uzdignutu, teatralno je nosi po parketu i prikazuje okupljenom napaćenom puku željnom svega, posebno derta i belaja. Tišinu praćenu sa malo tihog, gotovo nečujnog žamora, prekida vriskom jedan borac:
“Ka’će plata!!!”
… Rakija se osjeti u vazduhu. Ima je na tribinama na stotine litara. Pola prisutnih je naoružano. Prazne boce već lete i lome se o zidove. Mnogima su oči krvave, škrguću bijesno zubima. Željni smo svega, posebno derta i belaja. Svakodnevna rutina nas ubija. Dolazi vladika, gromoglasno pozdravljen. Jedan borac hoće da mu cjeliva ruku. Umjesto toga cjeliva parket sadržinom želuca. Drugi nosi šatorsko krilo da obriše izlučevine, treći poput kakvog čarobnjaka pokretima ruku kao da baca čini i vradžbine na našeg dobrog pastira. On se smiješi i laganim pokretima blagosilja, prvo trojicu boraca pokraj sebe, a onda i nas na tribinama.
…Folklor, odnekud iz Podgorice. Igraju oro. U jednu Crnogorku svi gledaju. Visoka, vitka gdje treba i obla gdje treba. Parovi u kolu se mijenjaju. Došao je je red i na kršnu djevu u koju svi gledaju. Zemlja se pod njom trese, grudi igraju, da ima odrinja iznad nje, prolijetala bi joj glava kroz nju. Odjednom jedan stariji borac, malen, u uzanom rašnom vojničkom odijelu… gdje li ga je samo našao, sa predimenzioniranom iznad svih granica crnom šubarom na glavi, odgurnu joj parnjaka. Ovaj se pristojno skloni, a kršna djeva se nasmija i odigra svoju igru sa uzbuđenim starijim borcem. Poljubi ga na kraju.
…Tribine su prazne. Sve je na parketu. Vasilija Radojčić pjeva “Na Uskrs sam se rodila, majko”. Dvojica vojnika zagrlili su je. Blesavo i pijano se smiju dok je nosaju čas na jednu, čas na drugu stranu i šapuću joj nešto na uši. Na parketu istovremeno traje nekoliko fizičkih obračuna, još više ih se očekuje, mnogo je prepirki. Za to vrijeme na stotine vojnika, žena, djece nesinhronizovano se kreće u jednom velikom pijanom kolu. Muzika još svira, Vasilija samo zabrinuto ponavlja:
“Deco, deco…”
…Hotel. Tamo smo otišli. Neki od nas koji su mogli. Pokušaj pijanog oficira da napravi salto okončava se udarcem njegove ćelave glave o mermerni pod prijemnog salona. Od pod udara i njegov magnum ispao iz futrole. Srećom, ne opaljuje.
…Možda se ovo uopšte nije desilo. Ali ja se ovako sjećam ovog svetosavskog bala i to u mislima, kao jednog lošeg, oštećenog i izgužvanog video snimka.
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s